Dvadesetak godina traju hrvatske košarkaške traume. Uz povremene pozitivne incidente (polufinale EURA 2013 u Sloveniji) nakupilo se u dva desetljeća frustracija, teško shvatljivih ponekad i nezasluženih nesretnih poraza. Bilo je koševa u zadnjim sekundama, gubitka dobivenih utakmica i teških sudačkih krađa. Priča je uvijek bila ista; imamo igrače koji sjajno igraju u klubovima i treba pronaći trenera koji će pronaći kemiju i posložiti momčad. Mijenjali smo izbornike, igrači su dolazili i odlazili ali uvijek je nešto falilo za pravi rezultat. Nije riječ samo o medaljama i postoljima; problem je bio i govor tijela, mentalna snaga u trenucima kada se lome utakmice. Onda je krenulo, nešto se pomaklo....Došlo je ljeto 2016 koje je vratilo osmijeh na lice ljubiteljima košarke u Hrvatskoj i najavilo nove, sretnije košarkaške godine.
Netko mudar davno je rekao da bi se krenulo prema vrhu treba tresnuti na dno. Hrvatskoj košarci dno se dogodilo prije nešto manje od godinu dana. U osmini finala prvenstva Europe. Češka je pregazila Hrvatsku s 21 košem razlike. Poraz od Čeha vjerojatno je najteži od samostalnosti i to iz više razloga. Europsko prvenstvo trebalo je biti događaj koji će vratiti HR košarku na europsku kartu. Okupljena je najjača momčad, prvi krug se igrao u Zagrebu. Planirala se medalja, kalkuliralo kako izbjeći najjače reprezentacije do polufinala. No, kako se često u sportu događa, nakon kalkulacija slijedi veliko otrežnjenje. Izgubili smo 21 razlike od Čeha. Ne od reprezentacije koja spada u prvu ligu europske košarke (Češka uz dužno poštovanje Satoranskom i Veselom to definitivno nije) nego od momčadi koja je trebala biti zagrijavanje pred četvrtfinale. I nismo izgubili, Česi su nas ponizili. Od prve minute dominirali su utakmicom. Nemoć Hrvata u svakom segmentu košarkaške igre. Poraz koji je označio kraj izborničke karijere Velimira Perasovića (aklamacijom prihvaćen kao izbornik, spasitelj reprezentacije). Košarka je ostala bez izbornika, bez nastupa na Olimpijskim igrama i bez nade u bolje dane. Međutim....
Reprezentacija se ipak uspjela ugurati na jedan od kvalifikacijskih turnira za Rio. Ždrijeb nas je odveo u Torino u društvo domaćina Italije, Grčke, Meksika, Irana i Tunisa. Put bez nade, posebno kada se uzme u obzir da nismo imali izbornika. Nakon vratolomija s Perasovićem (znalo se da neće, ali se iz tko zna kojih razloga odugovlačilo) koketiranja sa Spahijom i Trinchierijem izabran je Aco Petrović. Petrović je, navodno, pristao voditi samo na kvalifikacijskom turniru i eventualno izborenoj Olimpijadi. Aco je lukav, iskusan košarkaški vuk. Ako se ne plasira nitko mu neće ništa zamjeriti, ali ako uspije....
Pripreme za Torino prolazile su u znaku otkaza. Odustali su Tomić, Hamilton, Radošević.... Draper i Lafayette također nisu stigli na pripremi. No, otkazi mogu ponekad donijeti i pozitivne stvari. U Torino smo otišli bez Amerikanca na poziciji playmakera. Dobra odluka koju ne bi trebalo mijenjati na budućim reprezentativnim okupljanjima. U redu, znamo da godinama imamo problema s pozicijom organizatora igre, nemamo Parkera ili Teodosića, ali taj problem je doveden do apsurda. Mit o nedostatku playmakera je postao toliko snažan kao da nemamo igrača koji može prevesti loptu preko centra. Recentna košarkaška događanja u Riju potvrđuju da to baš i ne odgovara istini...
Pozitivna posljedica otkaza zove se i Darko Planinić. Nakon što je ostao bez centimetara pod obručima Petrović je pozvao Planinića koji se pokazao najugodnijim iznenađenjem hrvatskog košarkaškog ljeta 2016.
Kakvo god mišljenje imali o trenerskom rukopisu Ace Petrovića mora se priznati da su Torino odnosno Rio velikim dijelom njegova zasluga. Za razliku od prethodnika koji su nastojali svim igračima rasporediti minute (u tome je rezultat često trpio) Petrović je odradio hijerarhiju momčadi te natjerao igrače na obranu krvavih koljena. Najvažniji napadački čovjek postao je Bojan Bogdanović. On može potrošiti 20-25 lopti po utakmici, opaliti nerezonsku tricu. Bogdanović je povjerenje opravdao iako ga je, prema Petrovićevom priznanju, trebalo uvjeriti da je on taj. Odmah uz njega je Dario Šarić. Šarić je dobio punu minutažu, nema više doziranja minuta a takav Šarić je, obzirom na njegove all round vrijednosti, najbolja opcija. Osvajanje ABA lige s Cibonom najbolji je dokaz.
Šariću i Bogdanoviću Aco je dodao spomenutog Planinića i Bilana, hijerarhiji su se podredili iskusni Simon i nikada bolji Ukić. Hezonja je postao igrač zadatka uz minimalnu potrošnju (tu ima prostora za pomak ali o tome nešto kasnije u tekstu). Šakić, Stipčević i Babić korektno odrađuju svoje minute. Arapović i Krušlin skupljaju s klupe skupljaju iskustvo. To je Acinih 12 otpisanih koji su vratili košarku Hrvatskoj.
Aleksandar Petrović je trener koji često pritiskom na suce izaziva tehničke i isključenja. Ponekad je to potpuno kontraproduktivno, sa više štete za momčad nego koristi. U Torinu, prvoj utakmici protiv Italije Aco je potpuno pogodio. U pritisku na suce (za vrijeme i poslije utakmice) Petrović je radio pripremu za ponovnu, finalnu utakmicu. Pritisak je Hrvatskoj donio korektno suđenje u utakmici koja je odigrana na jednu loptu, produžeci su odlučivali.
Čudo se dogodilo, Olimpijske igre su osigurane. Hrvatska je popunila grupu u kojoj su čekale reprezentacije Španjolske, Litve, Brazila, Argentine i Nigerije. Prolazak u četvrtfinale izgledala je kao još jedna nemoguća misija. Međutim, ova momčad se ne predaje. Tri pobjede i dva poraza Hrvatskoj su osigurale prvo mjesto (!!!) u grupi. U nešto više od mjesec dana košarkaši su u službenim utakmicama pobijedili Italiju, Grčku, Španjolsku, Brazil i Litvu. Hrvatska košarka ne pamti takav niz.
Četvrtfinale donosi nam Srbiju. Jedna od najboljih europskih momčadi. Reprezentaciju koja nam je u prošlosti pod različitim imenima nanijela nekoliko teških poraza (pobijedili su nas i na pripremnom turniru uoči Rija). Rio je idealno mjesto za revanš, pobjedu koja bi nas lansirala u polufinale Olimpijskih igara. No, ako se i izgubili ne treba biti previše razočaran. Acini otpisani napravili su fantastičan posao i udarili temelje novoj košarkaškoj Hrvatskoj. Uz dečke iz Rija na vrata reprezentacije kucaju sadašnje (Bender, Zubac...) i buduće (Žižić) mlade HR/NBA snage. Da, nakon Rija ništa više u HR košarci neće biti isto....
